četvrtak, 08.02.2007.
Nisam dobro.
|
Razočaran sam. Ostavljen. Iscrpljen. Borim se sam sa sobom. Nisam dobro psihički. Panični poremećaj uzeo je svoj danak. Skoro sam proslavio treći rođendan otkako sam se rodio uspaničen. Pijem tablete, jedva komuniciram s ljudima. Sad slijedi velika borba. Biblijskih razmjera. Cao Davor |
ponedjeljak, 22.01.2007.
Postmoderna
|
Jeste li čuli za taj pojam? Uključuje jedan potpuno novi pogled na svijet. Stare vrijednosti nestale su, sada se propagira relativizam, propagira se potpuna jednakost svih, globalizacija u svim njenim procesima. Globalizacija, kao prvenstveno gospodarski pokret, prešla je u sve stadije ljudskog života. Naravno, globalizaciju su pokrenule multimilijunske kompanije poput Koka Kole, Levisa, svih onih kompanija poput Adidas-a...Znaci, radi se o ekonomsko razvijenijim zemljama koje imaju najvecu korist od procesa globalizacije, jer one zele plasirati svoje proizvode na sva svjetska trzista i vec su uspjele u tome. Ti procesi vuku za sobom druge stvari. Internet, jedna od bitnih znacajki tih procesa. Tamo nalazimo sve, zatvaramo se u svoj nestvarni svijet i lagano, sve vise i vise, gubimo vezu sa stvarnim zivotom. Na internetu nalazimo sve od recepata za kolace do miliona novih "prijatelja". Gubi se individualnost, kriza identiteta vise nije nesto sto dozivljavaju vecinom ljudi u kasnoj fazi puberteta, krizu identiteta sad imaju sve dobne skupine. Slika postaje bitnija od teksta, zvuk vazniji od poruke. Postmodernisticko doba gusi one bitne ljudske vrijednosti, kao dobrota, zelja za dubljim poimanjem svijeta oko nas, ljudi oko nas (a ne nekih nestvarnih ljudi). GUbi se smisao postanka. Carpe diem postaje krilatica postmoderne. Zasto? Zasto toliko zudimo imati zivot non stop nabijen nekim senzacionalistickim dogadjanjima? Gdje je ona zelja za mirom koja nas vodi sigurnim stazama, a ne nekim putevima toliko labavim da se svake sekunde mou raspasti i staviti nas na novi, a sve sto treba da uradimo je da se docekamo i nastavimo bez pitanja sta se desilo sa starom stazom. Mladi su indiferentni prema svemu, sve se relativizira, nema ljubavi, najbitnije znacajke covjeka. Nema upravo te stvari koja sve pokrece do te mjere da ćemo ostaviti sve oko sebe i krenuti u ostvarivanje iste, bespogovorno slijedeći tu nit mira koju ona pruža, a ne samo pratiti nemir, jer, ustvari, ne znamo gdje pripadamo. Gubimo individualnost, postmoderna nas sve pravi jednakima. Gubi se identitet naroda, svi postajemo građani svijeta. Neki to zaista postaju, dok neki imaju nametnut identitet građana svijeta i mediji su ih čak i uvjerili u to, a ljudi ne poznaju svijet izvan svog sela, kvarta, grada. Ovo pisem, a cijelo vrijeme na radiu pjeva Regina Ljubav nije za nas, Ljubav nije Za nas (realizator, 22.01.2007.) |
petak, 19.01.2007.
|
Istisni me, Iz svih svojih htijenja prognaj me Zaključaj, Sa ruku saperi, Bez osmijeha odjebi I shvatit ćeš Da baš to Uvijek htjela si (realizator, 18.1.2007., 20:41) |
subota, 23.12.2006.
Neuobičajena tendencija
|
Razmatrajući svoju ulogu na blogu u jutrošnjoj šetnji na posao doveo sam u pitanje svoju egzistenciju ovde i ozbiljno je razmotrio ugasiti na neodređeno. Razlozi ovoj glavi su jasni i neće se preispitivati od strane pisca ovih redova. Barem sam sa sobom u ravnoteži jutros. Ostalo je previše neiskristaliziranih bivanja u toku dana, da bih se sad usudio na ovaj način bježati od sebe. Odlučio sam, jutros, biti iskren prema sebi i priznati si to, a onda svoje priznanje nametnuti i vama, ali kroz moj nestanak i ostaviti mnoga pitanja otvorena. Tako uvijek biva, al' ne tugujte, jer "poslije svakog nestanka rođenje niče" (cit. Ž.A. Čičak). S Bogom. |
srijeda, 20.12.2006.
Stanje pogleda, Koraci u javi, Učini me statuom, Pa ćemo stvoriti Tu igru pokreta Zajedno, Slomljeni Osjećaj srama Dok gazimo bosi vrijeme Ostani tu, Izađi u snove, Pričaj mi, Izvajaj oblike (realizator, 20.12.2006.) |
nedjelja, 17.12.2006.
Nećemo postat sad, idemo...
|
DOBRO JUTRO LJUDI MOJI NAJDRAŽI ŽELIM VAM PRELIJEP DAN PREDIVAN SA NASMIJANIM ŽELJAMA, POGOTOVO AKO IH NEKO ZA VAS STVARA I ZDRAVLJA, MNOGO DOBROG OSJEĆAJA TJELESNE SNAGE JEBEŠ NON STOP SKRIVANJE IDEMO DANAS NAPOLJE SAMO U ŠETNJU SAMI S NEKIM NIJE BITNO PRIJATELJI I PRIJATELJICE MOJE (MADA OVIH PRVIH NIGDJE NI S GLAVE) :) TIŠINA I AJMO, IZVLAČITE SE IZ SVOJE LJUŠTURE... DANAS SE NEĆE PONOVITI...NA KRAJU GODINE SVE SE SVODI NA TO ŠTA STE ZA SEBE URADILI U OVOJ GODINI? NE ZA DRUGE, ZA SEBE DRAGE MOJE. JESTE LI IŠTA??? IŠTA ??? AJDE, DODAJTE NOVU STVAR NA LISTU VEC (MOGUĆIH) POSTOJEĆIH STVARI JEBEŠ POST NAPOLJE! DANAS IDEMO VAN! |
subota, 16.12.2006.
Sukob
|
Danima smijem se zbog malih stvari oko mene i čini mi se da tako uvijek smijat ću se i da nikad smijati se neću prestati, ali zaboraviti suze nemoguće je, jer hej, pa i danas sam plakao kad reće mi da hodat će ulicama Njujorškim. Da, konačno je tamo i zna ona da je brat voli i dao bi sve za nju i dat ću ako bude trebalo. Ovih dana otkrivam novog sebe, ni sam nisam znao da sam ovoliko mali i da se ovoliko mali i dalje mogu neprestano smijati, pa čak i tuzi svojoj, koja će me, znam, opet sutra stići, ah, ta stalna trka, tuga vs. sreća, natjeću se ko će mi prvi prići, prvi me šarmirati, prvi mi staviti znak na lice. Često se sukobe pa su ti znakovi isti, nema razlike, tuga i osmijeh, ista reakcija lica. Dopustite mi, sada mi, molim vas, dopustite. Vrisuno bih na kratko za promjenu: A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A A!!! Da, imam razloga vrištati. Ne, neću vam reći ko je ovaj put stigao prvi i prvi me šarmirao, ali reći ću samo da jeste i da je neobično da jeste, dugo se nismo sreli, otišli na cjelodnevnu šetnju, popili čaj i samo se gledali, samo plakali gledajući se. |
srijeda, 13.12.2006.
Izaberi nešto, ali brzo, jer previše me stežu
|
Baš je neobično kako prateći priče tuđe, svoju zapostaviš i umotaš je, kao obećani komad torte u foliju, pokloniš, a poslije određenog vremena taj neko, sjeti se pogledati u poklon i vidi ništa drugo nego buđ, naime, kolač je pokvaren i baci ga. I sjetiš se samog sebe i svog obećanja sebičnosti koje je u svrsi poboljšanja tebe i nje, njega i tebe, nje i njega, njih, i uvidiš kako ni svoje obećanje u samo par dana nisi mogao ispuniti, a mislio si da moći ćeš - i sad se jedem, kriškama buđi se hranim, nema veze, trulo je, ali trulo je i srce koje ovo pisati želi i nema veze, pojest će me nove zime, molit ću je da me voli dok me ne izbriše. Ionako, moj glas nudi više, moj dar božiji treba šire horizonte, moja sanjanja traže nebo, a ne oblak slabašni. Putevi su predugi Usijeku se I srešćemo se Nasmiješi se Pokloni se I reci da se kaješ A možda se ne dogodi... |
ponedjeljak, 11.12.2006.
Plan
|
Nekad sam daljine daljinama zvao, bijesom ih sklanjao ispred srca ne radeći ništa. Danas daljine novim imenom zovem, sebično ga čuvajući samo za sebe, ali ne zadugo. Pustit ću je, pustiti da se s drugim leptira igra, da sa novim licima gradi osmijehe. Evo me, raspadam se, ali, mislim da će vrijediti. Bit ću sebićan, sebičniji nego ikad do ovih sekundi, ali mislim da reakcija na sve moje akcije neće biti ista i isto upečatljiva kao prije. Zato, i ako me u vječni zaborav pretvori, pojavit ću se na vratima njenog stana, nenajavljen, nervozan i izgubljen, pokisao i nijem. Sad stat ću, zamišljajući reakciju njenog tijela... (realizator, 11.12.2006.) |
subota, 09.12.2006.
Ako
|
Ako Imaš nešto bolje, Ove ruke da ti dam Ne mogu Premalo ti vjerujem I sad Nedostaje mi razlog da se smijem Ako Dam ti nešto bolje Stavit ćeš me na svoj dlan I spustiti niz rijeku Zvala bi me uzalud Sad probudi se Neka dotakne nas nebo bojama Neka saplete se lutkar koncima Ako Dobila si bolje To je to I ne postoji neki viši plan, Možda zajedno smo preplivali zvijezde, Ali padamo i tražimo Sami sebe daleko od nas Neka dotakne nas nebo bojama, Neka saplete se lutkar koncima, Hodam... (realizator, 09.12.2006.) |
